Hrvatska trenerska škola bez posla: Kako je moguće da se cijela 'trenerska reprezentacija' našla bez angažmana? Hrvatski treneri bez posla: 'Lako za Europu, ali neka klubovi odgovore na ovo pitanje'.
Nikada Hrvatska nije imala toliko međunarodno priznatih trenera bez angažmana. Istočnjački treneri bez posla: 'Lako za Europu, ali neka klubovi odgovore na ovo pitanje'.
Koji su oni treneri?
Igor Tudor, Zlatko Dalić, Nenad Bjelica, Igor Bišćan, Igor Jovićević, Željko Kopić, Kruno Jurčić, Goran Tomić, Igor Štimac, Ivan Prelec, Damir Krznar... Kada bi danas jedan ozbiljan europski klub raspisao natječaj za trenera, malo koja bi država s manje od četiri milijuna stanovnika mogla ponuditi ovakav izbor. Riječ je o stručnjacima koji su vodili Juventus, Marseille, Lazio, Tottenham, Galatasaray, hrvatsku reprezentaciju, Šahtar, Trabzonspor, Union Berlin, druge europske, ali i relevantne kineske i arapske klubove... Osvajali su prvenstva i kupove, igrali europska natjecanja, razvijali igrače i izgradili ozbiljne međunarodne karijere. A opet, svi su danas - bez posla.
Kako je to moguće?
Istina, mnogi od njih dohvatili su razinu da mogu čekati i birati, a ne skakati 'na prvu loptu', ali opet - Hrvatska nikada nije imala toliko međunarodno potvrđenih trenera, a istodobno toliko njih koji čekaju novi izazov. To, međutim, nije priča samo o nekoliko slobodnih stručnjaka, već i o tržištu koje se promijenilo, ali i o percepciji koja se možda nije dovoljno izmijenila, kao i o pitanju koje se u hrvatskom nogometu rijetko postavlja naglas: vjerujemo li, za početak, mi sami dovoljno vlastitim trenerima da bismo mogli tvrditi kako ih Europa i svijet ne cijene?
Koji su primjeri?
Prije petnaest ili dvadeset godina, pritom, hrvatski trener u nekoj velikoj europskoj ligi bio je iznimka. Danas više nije. Uostalom, Ivan Jurić je trenerska marka u Italiji i danas 'starta' Monzu. Niko Kovač iza sebe ima Eintracht, Bayern, Monaco, a sada vodi Borussiju iz Dortmunda, Ivan Leko, danas u Bruggeu, spada među najuglednije trenere Belgije... Tudor je, pak, među inima vodio Juventus, Tottenham, Marseille, Galatasaray, PAOK. Dalić je Hrvatsku odveo do najvećih uspjeha u njezinoj povijesti. Bjelica je rezultate stvarao u Austriji, Poljskoj, Hrvatskoj, Turskoj i Njemačkoj. Jovićević je bio prvak Ukrajine, a potom potukao konkurenciju u Bugarskoj. Bišćan je osvajao trofeje i radio u reprezentativnom sustavu, Kopić izgradio respektabilnu inozemnu karijeru, dok je Jurčić u Egiptu poremetio ustaljeni poredak.
Kako je to moguće da se cijela 'trenerska reprezentacija' našla bez angažmana?
Ako hrvatska trenerska škola doista proizvodi stručnjake koji godinama rade na ozbiljnim međunarodnim adresama, kako je moguće da se u jednom trenutku gotovo cijela jedna 'trenerska reprezentacija' našla bez angažmana?
Koji su primjeri iz europske elite?
Primjeri iz europske elite konačno su eklatantan dokaz, klubovi na najvišim razinama troše trenere poput krede na taktičkim pločama, dovoljno je pogledati primjer Roberta De Zerbija, koji je također prolazio razdoblja bez angažmana, iako ga mnogi smatraju jednim od najprogresivnijih europskih trenera. Sada je u Tottenhamu naslijedio Tudora, ali pitanje je - na koliko dugo?
